50 Nijansi Pive

PIVINO PERO Srđan Popić: PAPERINO

U doba kada nije bilo uređaja koji bi mogli toliko djecu zabaviti, kao što je to sada slučaj, imali smo nekoliko načina zabave, koji bi se dijelili na fizički aktivne i neaktivne. Normalno sve počinje nekom jurnjavom, fudbalom, a predveče i žmurkom. I tu nije bilo manjka ideja. Ali kada se umorimo i sjednemo na neke stepenice ili na travu, e onda imamo problem kako da se zabavimo. Neke od igara su bile gluvi telefoni i asocijacije, ali nas nisu dugo držale, tako da bi dugo samo sjedili i, čupkajući travu, gledali u zemlju .

Posebna vrsta pasivne zabave je bilo kada bi ostvarili neku vrstu komunikacije sa lokalnim likovima. Slikar-alkoholičar je imao svoje trenutke lucidnosti i volio se zezati sa nama djecom, ako ne bi bio totalno uništen. A i kada bi bio totalno uništen, mi, djeca, okrutna kao i djeca u svakoj eri čovječanstva, bi zbijali sa njim uglavnom neslane šale, dok bi matere galamile sa balkona i prijetile ćaćama i kaiševima. Tu je bio i heroj ulice, tačnije sitni kriminalac, koji bi donosio priče iz Roterdama. Njegovo pojavljivanje bi bilo stohastično i uglavnom direktno proporcionalno krivičnom djelu počinjenom u Holandiji. Međutim, on nije bio uvijek raspoložen da priča sa klinčadijom.

Ali, bio je zato lik, koji se izdavao za čovjeka koji je prošao pola svijeta sa djetinjastim egzotičnim nadimkom – Paperino! E on se na neki način hranio pričajući nama svoje anegdote. A mi, djeca, smo mu vjerovali, bez obzira koliko nestvarne priče bile. Najčešće kulise njegovih priča su bili italijanski gradovi, kao i Split.  A jednom nam je ispričao priču kako je skočio u more na splitskoj rivi, i u jednom dahu preronio do Ankone. Nakon čega mu je oduševljena masa na rivi u Ankoni klicala: “Viva Paperino! Viva Paperino!” Poslije ove priče, osim toga što smo svi bezuspješno pokušavali da preronimo gradski bazen, kad god bi ga vidjeli u daljini pozivali smo ga sa istim riječima: “Viva Paperino!”. On bi nam se redovno odazvao i opet pričao neku priču.

A priče su bile toliko zanimljive da smo znali preskočiti nedeljni, dugometražni crtani film samo da bi ostali da čujemo priču do kraja. Osamdesete godine prošlog vijeka su donijele sa sobom obavezno natapiranu kosu, pa je i Paperino uvijek imao ogromnu kudravu frizuru na sitnom licu, plus kapitenske repove, kao njegov lični modni dodatak. Tu je bio i gornjak (kako su zvali jaknu od džinsa) sa obavezno zasukanim rukavima ispod kojeg je virila bijela majica. Sitna građa je valjda uslovljavala da se isprsi, ali nekako da podsjeća na patka. Iskrivljeni bosanski akcenat je još više pokušavao da iskrivi pa je neke glasove izgovarao na način da je pljuvao oko sebe. Glasovi DŽ i Č su bili zamijenjeni sa Đ i Ć, dok je S i Z izgovarao uvijek kroz zube, a L je bilo mekano kao u Čolinim pjesmama sa početka karijere. Povremeno je koristio i pokoju ikavsku riječ, kao što je to inače bio običaj u srednjoj Bosni. Priče su uglavnom počinjale tako što bi on nas nešto pitao, a onda bi se nadovezao na naše odgovore. Uz običaj da o sebi na početku uvijek priča u trećem licu. Tako je mene tada pitao kada sam rođen. I kada je čuo odgovor, počela je priča…

“Joj, pajdo, pa Paperino je u ljeto te godine, biciklom krenuo za Budvu. Da spere znoj, a bilo je i posla na kraju sezone. ” – namignuvši mi, kao da je time podijelio sa mnom neku tajnu u fazonu: ti znaš šta mislim. Nisam znao šta misli.   – ” Budva ti je grad na moru, ako nisi znao, pajdo moj. Sad su je izgradili izgleda k'o avion, ali onda ti je bila kao Rogatica sa morem!” Povukavši dim sarajevske Drine, sve nas je prešao pogledom, gledajući, valjda da li nam drži pažnju, pa nastavi: “Prošverc'o ti je Paperino tog proljeća petobrzinca iz Trsta. Pa kad je mogao doći njime iz Trsta, može i na more otići!” Tu se nešto zamisli, diže onu cigaru, zagledavši se u žar, puhnuvši nekoliko puta u žar. Kao da mu je nedostajalo inspiracije. Nešto se desilo jer je priča izmjenila lice i od događaja postala doživljaj. Pljucnu sa stane i nastavi priču u prvom licu jednine: “Tako sam ti se ja vozio i vozio po Bosni, i negdje na Tjentištu svratim u kafanu,  da sperem prašinu iz grla!” imao je običaj koristiti te kaubojske termine. Začuh Dadin glas pored mene: “Čika Paperino, a jel’ viskijem saperete prašinu iz grla?” upita on uljudno, nadajući se kaubojskijem nastavku priče. “Pajdo, samo rakija, ništa viski! A rakija ti je kao za vas mliko. I nemoj da ko od vas pije rakiju jer će zauvijek ostati kepec. Znate kako je Lukin mali napio štene, pa zauvijek ostalo štene, tako ćete i vi ako budete pili rakiju dok ste mali!” – U to vrijeme i najčudniji odrasli likovi su pazili kakve poruke šalju omladincima. Ipak, nije se moglo spavati na klupama, kao što to sada vele. Ukoliko bi se tako nešto i desilo, više nego sigurno bi došao drug milicajac i kratkim pendrekom te kulturno zamolio da mu dopustiš da te ugosti u stanici milicije. Tu je bila klupa na kojoj se moglo spavati.

Zatim, nastavi Paperino: “Ostavim ja biciklo uz kafanu, zavežem ga, normalno. Skinem pumpu i ponesem je sa sobom. U tim krajevima dica bi ukrala i svetu nedilju, samo ako im dopustiš.” Baci opušak na zemlju i ugasi ga – “Kada sam izašao iz  kafane imam šta i vidjet’: obje gume izduvane! Ja da naduvam gume, ali nema ni ventila! Ta divlja dica, valjda ljuta što nisu mogla ništa ukrasti, ne samo da su izduvali gume, nego su izvadili ventile i ko zna šta su sa njima uradili!” Očigledno postoje krajevi u kojima je bolje da dopustiš da ti nešto ukradu, nego da se sa njima nadmudruješ, pomislih ja, a Paperino je nastavljao priču, hvatajući se za glavu: “Klečim ti ja tako pored bicikla, ne znam šta da radim, kad osjetim ja iza mene auto. Okrenem se. A crni mercedes, sa zatamnjenim staklima usporava i staje. Malo mi išlo sunce u oči pa sam škiljio, a zadnji prozor se poče spuštati.” Još uvijek je držao dlan desne ruke iznad očiju kao kada pokušavaš da se odbraniš od jakog svjetla, a zatim povuče dlan do sljepočnice – sada je to ličilo na vojničko salutiranje: “Kad se na prozoru pojavi drug Tiito!” Ime Tito se u tim krajevima uvijek izgovaralo tako da je glas “i” bio (pretpostavljam) dugo-uzlazni. “Obilazio mjesta đe je ratovao, valjda, pa naišao i tuda! Kad će ti on: ‘Šta je bilo Paperino? Što si tužan? Ko te iznerviro?’ – kaže meni drug Tiito!” Zaustih da ga nešto priupitam, ali nisam htio da prekidam priču koja je polako dolazila do svog vrhunca.

“Kažem ja, jooj Tiito, ma dica me iznervirala!” Otpuhnu on, kao da se to upravo tog trenutka dešava, pa reče: “Upita me on može li kako pomoć’ – A šta da mu kažem, nego – ne možeš, druže Tiito! Kad se on uhvati desnom rukom za srce – joj reko’ evo uvrijedih Tiitu!” Paperinovo lice se iz iznenađenog brzo prebaci u nasmijano: “Ali nije se on uhvatio za srce, nego je gurnuo desnu ruku u unutrašnji džep kaputa, pa izvuče iz njega šaku punu ventila i reče: ‘Evo ti Paperino, da imaš za puta!’ ” Vau, kakav majčin sin svih naših naroda i narodnosti! “E takav ti je, pajdo, bio drug Tiito! I samo da znate vidio sam ga više puta od Balaševića.” Reče on i ode.

Što je džaba i Bogu je drago…

50NP u saradnji sa Nektar pivom svake sedmice dijeli paket od 24 dobro rashlađena piva. Upiši broj mobilnog i obavijestićemo te ako pobijediš!

Podijeli ovo

Dodaj svoj komentar