50 Nijansi Pive

PIVINO PERO Srđan Popić: Hor Beških Dječaka – teorija pite

Ive, Branja i Popa su bili klasični predstavnici studensko-izbjegličke populacije u Novom Sadu, devedesetih godina prošlog vijeka. Pričali ijekavsi, barem za 20 decibela glasnije od prosječnog samozatajnog novosadskog garija. U džepu su uvijek nosili kesicu bibera. Trebalo je poslije izlaska svratiti do jedine buregdžinice u Novom Sadu koja je baštinila umjetost motanja i pečenja rendanog krompira u kore. Tamo bi obavezno tražili KROMPIRUŠU (nikad burek “sKronpirom”), zatim je raskupusali da se ‘oladi i da je dobro pobibere. Prava krompiruša mora, ne samo biti dobro pobiberena, nego imati i ostrva pretjerane koncentracije bibera koja su pročepljavala sinuse, uvijek bi neko pomenuo taj aksiom iz Teorije Pita, dok bi se opet na to nadopunio neko drugi sa konstatacijom da krompiruša nije krompiruša, ako u tiritu (starobosanski naziv za nadjev) nema luka. I ne samo da je potreban luk, nego ga mora biti tačno 1/3 od ukupne količine tirita dodao bi treći! Znalo se tu zapodjenuti ozbiljnih pitnih diskusija, kao npr: da je zeljanica jedina kompletna pita i može da se jede bez ičega, a da je krompiruša (naravno, napravljena po svim starozavjetnim kanonima Teorije Pita) dobra samo sa jogurtom, dok “obezjogurtljena” nije kompletna. Teorije koje su se razvijale uz ranojutarnje/kasnonoćno konzumiranje krompiruše, bile su antologijski brejnstorminzi bez ikakve svrhe i cilja osim da se čovjek dobro zabavi.

Ipak, krompiruša, osim što je u tragovima podsjećala na neki davno izgubljeni zavičaj, bila je i najjeftinija, što je bio i uticajniji faktor od nostalgije. Ali i u takvoj “obezparenosti” (kako su znali nazivati svoju nemaštinu), nalazilo se načina za dobar provod. Bitno je bilo biti dobro povezan i dobro informisan, iako mislim da toga njih trojica nisu bili svjesni. Branja, iako Bosanac imao je rodbine među Crnogorcima. Nešto sad razmišljam, dovoljno ti je bilo biti rođak sa jednim Crnogorcem, i već si nekako povezan sa ostalih 500 hiljada. Veza sa Crnogorcima u Novom Sadu je krucijalna i omogućavala ti je ulazak u bilo koji lokal u gradu. Ive je jednom sa čuđenjem, dok su jedne prilike ulazili u Paradizo na Spensu, razradio teoriju, po kojoj je vrhunski crnogorski cilj biti na ulazu u neki lokal.

– Branja, ovaj tvoj jaro, dobro kum štaveć, je baš uspješan! Na vratima je najjače diskoteke u Novom Sadu.

A Branja, nit je šta čuo niti razumio, samo je mahao sa tri besplatne konzumacije koje je dobio od svog kuma, uz široki osmjeh obasjan stroboskopskom svjetlošću. Status, odnosno veze u Savezu Studenata koje su ova trojica imali, su takođe imale svoj set beneficija, čak si mogao i nešto para da zaradiš, a i da pokreneš časopis i spiskaš na njega sve što si zaradio. Kada se tome doda da je Popa, kao bivši stanovnik doma za nezbrinutu đecu u ulici Zmaja Ognjenog Vuka, imao propusnicu za sve zeze kojima je upravljao grad, kao što su klizalište i bazen na Spensu, Štrand, stadion Vojvodine i Srpsko Narodno Pozorište, užitak je potpun. Ovu propusnicu, koja je istekla nekoliko godina ranije, nije koristio samo onaj ko nije znao da pliva, bez obzira što je glasila na Popino ime.

Tokom jedne od krompiruša-sesija, Branja je još uvijek pjevušio King Kong Fajv koji mu je ostao u ušima kao daleka jeka sa žurke sa koje su upravo otišli:

– …d bit, bit of d song song…E raja, ima na KST-u Rambov konsert, sljedeći petak!

– O jebote, pa doće valjda i na Mašinac, što bezze da idemo do Beograda? Imaš li para za karte? – odgovori Popa i ubaci komad raskupusane, pa ponovo sabrane krompiruše u usta.

Ive koji je još uvijek biberio, dodade:

– Jel neki tvoj kum ili bratstvenik iz Crne Gore tamo radi na vratima, da nas pusti?

– Na vratima radi Mašin rođeni buraz!

Riječ “Maša” je takva da se slovo Š izgovara mnogo mekše, mnogo bliže dvoglasu “SJ”… Ko je ikada slušao Crnogorce zna o čemu pričam. Masja ili Maša je ustvari bio Marko iz Nikšića, Branjin rođak (normalno), i radio je na vratima na Mašincu (novosadskom pandamu beogradskog KaeSTea) i skroz je bilo logično da njegov stariji brat radi na vratima KST-a…

– Skroz logično!  reče Ive u sebi.

– Prošvercamo se vozom do Beograda, upadnemo u onaj ekspres i eto nas za čas u Beogradu, nemaju nas đe ni izbaciti i ako nas uhvate! – Popa je već pravio plan. – A kad tamo idemo, krenimo ujutro, red bi bio da posjetimo mog buraza, da nam da nešto para… – i tu se priča raširila i nastao je plan za odlazak u Beograd na Rambov koncert.

U petak ujutro, na željezničkoj stanici, Branja dolazi ošišan na ćelavo. Do izražaja mu je došao ožiljak na glavi, koji je zaradio prošle godine na Elektrijadi u Herceg Novom, skačući na glavu u plićak i nije odavao miroljubiv ton cijeloj njegovoj pojavi. Uspio je da postigne da izgleda kao totalna suprotnost samog sebe: kao neki momak koji je upravo pobjegao iz kazneno-popravnog doma. Momci su čekali zadnji trenutak da uđu u vagon koji je najdalje od vagona u koji je ušao kondukter. Za nadati se, da će kasno doći do njih. Ali po belaju (belaj je osnovna razumna jedinica Marfijevog Zakona), voz je bio lokalni i tri puta je stao od Novog Sada do Sremskih Karlovaca, izgledalo je da nikad neće stići do Beograda. Prvo su sjeli, ali su odmah potom ustali jer je Popa digao paranoju da kondukter svaki čas stiže i da trebaju da idu u suprotnom pravcu od konduktera. ”

– Zemun Polje, Zemun Polje, Zemun Polje… Samo da stignemo do Zemun Polja, onda možemo i gradskim autobusom – govorio je nervozno Popa, pošto su ponovo sjeli.

Iako su mislili da su kul, frka u koju su sami sebi pravili zajedno sa Branjinim novim izgledom bi prosječnog posmatrača u vozu ponukala da pomisli da se radi o trojici likova koji histerično bježe od ruke zakona. Svako malo gledaju na jednu stranu, nešto se domunđavaju, ustaju sa svojih sjedišta i odlaze dalje u suprotnom pravcu od onog prema kojem su bacali poglede. I taman kad su u jednom od tih slučajeva ustali, gledajući desno, a zatim se okrenuli da pođu lijevo, nabasaše na konduktera. Kondukter se kao Hudini stvorio ispred njih, sa potpuno neočekivane strane. Ispostavilo se da su cijelo vrijeme išli u susret kondukteru.

– Momci, karte! – reče kondukter dok mu se brk smijao, kao da je i sam bio svjestan svoje pobjede u ovoj igri.

– Ne'amo karte – reče Ive, – Možemo li se nekako dogovoriti?

Kondukter je izvadio svoje blokče sa kartama, udahnuo puna pluća vazduha i počeo:

– Možemo se dogovoriti da kupite karte od mene. Dokle idete? – i nastavi da ispuhuje ostatak vazduha u plućima gledajući dole u karte u svojim rukama, spreman da napiše od – do na karti.

– Idemo u Beograd na Rambov koncert mi smo studenti, nemamo para! – pokušao je Branja bezuspješno glumeći crnogorski akcenat, misleći valjda, da će ga to impresionirati, šta li.

Međutim, kondukter je bio neumoljiv, karte se moraju kupiti, pa im predloži dogovor:

– Momci, krenuli ste na koncert, nešto para, barem za ulaznice imate…

-Nemamo, brat mi radi na vra… – kondukter je izveo tok-to-d-hend pokret rukom prema Branjinom licu – … i kao što rekoh, evo skupite para za kartu do Beške, to vam je 240 dinara, ili vas izbacujem na sljedećoj stanici!

Popa je povukao drugu dvojicu u stranu i iznio svoj prijedlog, tiho kroz zube, da ga kondukter ne čuje:

– Damo mu za kartu do Beške, ostaviće nas na miru neko vrijeme, a onda mu bježimo po vozu, do Zemun Polja, poslije ko ga jebe! I još nam ostane za krompirušu u Beogradu!

Ive se na to nastavi:

– Nema u Beogradu krompiruše da valja!

Branja upade:

– Znaš kad smo jeli u onoj buregdžinici iza Ekonomskog Faksa prema Zelenom Vencu, nije neka krompiruša, al’ je jogurt domaći, vrhunski!

– Nećemo imati za jogurt! Luka u onoj krompiruši nema ‘zglave’! Dok sam je jeo sve sam provjeravao da ne jedem i onaj papir u koji je bila umotana, eto toliko je bila ukusna! – nastavi Ive, sada već ljutito.

Utom ih Popa prekinu:

– Reče mi buraz da negdje kod Brankovog mosta ima buregdžinica ‘Goranac’, on se kune da je krompiruša, skoro kao u Bosni!

Skeptični Ive nastavi:

– Garant nije ni motana nego slagana!

– Motana, kaže buraz, i to smotana u smjeru kazaljke na satu, baš kako Zakon i nalaže! – branio se Popa.

Na to se nadoveza Branja:

– A jes ti buraz voli slagat’! – reče kroz smijeh…

-MOMCI! – reče glasno kondukter, koji se sada stvorio sa njihove suprotne strane, kao da ih je u potpunosti zaobišao dok su se oni domunđavali – Ne bih da vas prekidam u vašim fakultetskim kolokvijumima, ali vratimo se na temu: karte! – mašući blokčetom u ruci.

– Dajte nam karte do Beške. Ima li kakav studentski popust? – upita Popa, nadajući se da će sa popustom dobiti još koji dinar za jogurt kod “Goranca”.

– 240 vam je sa popustom! – reče kondukter i odcijepi kartu.

I dok je kondukter cijepao kartu, prvi NJutnov zakon (uzgredbudirečeno: inercija) je počeo stidljivo da djeluje na tijela sve četvorice aktera ovog razgovora, a u trenutku razmjene karata i para iz ruke u ruku, isti se zakon već toliko raspomamio po njihovim tijelima, da su svi postali svjesni da se voz zaustavlja. Utom je Popa pogledao kroz prozor: “BEŠKA – БЕШКА” pisalo je crnim slovima na bijelom limu zakucanom na stanici!

– Eto momci, dovde ste kupili kartu, sad možete da izađete! – reče kondukter, krećući se prema njima da li od inercije ili od želje da im pokaže kako ozbiljno misli.

Trojica nasamarenih drugara su polako napustila voz. I baš kad je voz krenuo niz prugu, Branja je potrča:

– Raja, ‘ajmo uskočiti!

Druga dvojica se pogledaše i u pogledima su vidjeli sve ostale sulude Branjine vratolomne ideje poslije kojih je uglavnom ostajao bogatiji za novi ožiljak, i odustaše.

– Raja! – reče još jednom Branja, pa odustade i on!

Pokušali su da stopiraju do Beograda, ali trojici jalijaša, od kojih se za jednog lako može utvrditi da je robijaš i iz auta u pokretu, niko nije htio stati! Na kraju su gladni shvatili da nešto moraju jesti pa su pošli do buregdžinice niz ulicu, jedna od onih što budu uz put u kojoj kupuju slučajni prolaznici. Branja je već tu samu činjenicu iznosio kao ocjenu da tamo krompiruša kurcu neće valjati!

– Daj šta daš, da jedemo pa da skontamo šta ćemo dalje

I tako odoše u prašnjavu buregdžinicu pored starog puta za Beograd i na apsolutno iznenađenje pojedoše nešto za šta će u godinama koje dolaze govoriti da je najbolja krompiruša sa te strane Drine (iako bi tačnije bilo da tvrde “sa te strane Save”). U budućim raspravama o krompirušama i pitama uopšte, postaće standard, pa kada bi negdje pojeli iole dobru krompirušu, znali bi reći:

– Nije dobra kao u Bosni, ali približno dobra kao ona u Bešci.

Što je džaba i Bogu je drago…

50NP u saradnji sa Nektar pivom svake sedmice dijeli paket od 24 dobro rashlađena piva. Upiši broj mobilnog i obavijestićemo te ako pobijediš!

Podijeli ovo

Dodaj svoj komentar